Često postavljanja pitanja
 

1. Koju kaznu je Zvonko Bušić dobio za njegov delikt?

On i žena mu, Julienne, proglašeni su krivim po svim optužbama i oboje su dobili doživotne kazne, što je bilo obavezno u slučaju smrti, bilo namjerne ili nenamjerne, kojom je rezultirao čin otmice aviona.

2. Zašto su pušteni ako su dobili doživotne kazne?

U Americi postoji nekoliko tipova doživotnih kazni:

  • a. “životni vijek”, što znači da zatvorenik nikada ne može biti pušten na slobodu i mora umrijeti u zatvoru;
  • b. “prvostupanjski život”, što znači da zatvorenik mora odslužiti 10 godina prije nego postane podoban za uvjetno oslobađanje;
  • c. "ranija podobnost za uvjetno oslobađanje", koja je presuđena u slučaju Bušić. 1979. godine sudac John Bartels izmijenio je “prvostupanjski život” u “B-2”, što je značilo da su Zvonko i Julienne odmah podobni za uvjetno oslobađanje. Iz toga razloga, oboje su, pravno gledajući, od 1979. godine mogli biti uvjetno pušteni. (za više informacija o ovome predmetu pogledati odjeljak Dokumenti, dokument Pisma suca Bartelsa

3. Zvonko Bušić odslužio je 32 godine, a Julienne Bušić samo 13.
Zašto je Zvonko Bušić služio 17 godina dužu kaznu ako su on i žena mu proglašeni
krivim za isti zločin?

Na to pitanje ne postoji definitivan odgovor. Neki smatraju da je to zato što je Julienne Bušić ženska osoba i amerikanka, a njezin suprug stranac koji je izvršio “prekomjerni utjecaj” na svoju ženu. Sudac Bartels službeno je komentirao ovaj slučaj.

Drugi vjeruju da je slučaj nakon raspada Jugoslavije postao političko pitanje nakon čega su različite interesne grupe, kako u Americi tako i u bivšoj Jugoslaviji, željele iskoristiti Bušića kao pijuna u svojim različitim nastojanjima. Za više informacija o ovom pitanju, molimo pogledati odjeljak Tisak – dokument Globus-Hudelist; odjeljak Dokumenti – dokument “Američko ministarstvo vanjskih poslova” i odjeljak Podrška Zvonku i Julienne Bušić, pismo Evana Kampa).

Nakon Jedanaestog rujna puno ljudi smatralo je da on simbolički plaća dugove onih koji nisu bili uhvaćeni i kažnjeni (i čiji su stavovi bili u potpunosti drugačiji od njegovih). (Pogledati odjeljak Dokumenti, Komisija za oslobađanje, pisma senatora Gordona Smitha i Rudolfa Giuliania te Terre Haute zatvorske članke u Tisak, komentari, intervjui).

4. Da li je točno da je Zvonko Bušić, prema američkom zakonu, trebao biti pušten
na slobodu nakon odluženih maksimalnih 30 godina?

 Da, to je točno. Prema sučevoj modifikaciji kazne, minimalno je mogao odslužiti 3, a maksimalno 30 godina. (Pogledati odjeljak Dokumenti, Komisija za oslobađanje, Zakon Odbora za oslobađanje.)

5. Zašto je zadržan dvije godine duže?

Komisija za oslobađanje prekršila je vlastita pravila. Prema zakonu, Zvonko Bušić morao je biti pušten nakon 30 godina osim ako “komisija utvrdi da je on ozbiljno ili često kršio pravila i odredbe institucije ili ako postoji opravdana sumnja da će počiniti bilo federalan, državni ili lokalni zločin”. Komisija za oslobađanje objašnjavala je zadnje govoreći da zbog njegovih kontinuiranih pokušaja da minimalizira odgovornost, on predstavlja buduću prijetnju društvu. (Pogledati odjeljak Dokumenti, Američka komisija za oslobađanje, “Parole Document denying release of Zvonko Busic”)

6. Da li je ovo točno?

Apsolutno ne. U svim njegovim usmenim i pismenim izjavama komisiji za oslobađanje, od 2003. na dalje, on je prihvatio potpunu odgovornost za njegova djela. Nažalost, Komisija je u njihovim arhivama zagubila jednu takvu izjavu i još jednu izgubila. (Pogledati Appeal Supplement, 2007, u odjeljku Dokumenti U.S. Parole Commission). Čak i nakon zaprimanja izjave od njegovog odvjetnika, nanovo su odbili njegovo puštanje koristeći se istim opravdanjem da nije prihvatio odgovornost za počinjena djela. (Pogledati odjeljak Dokumenti, U.S. Parole Commission files, “Zvonko Busic statements to Parole Commission, 2003, 2004, 2006, and Denial of Parole document).

7. Zašto je Bušić ostavio bombu u pretincu ako nije imao namjeru ikoga ozlijediti?

Kako u avionu nije bilo pravog oružja, smatrao je potrebnim uvjeriti vlasti o postojanju, tako što je ostavio eksploziv na zemlji u izoliranom pretincu. Htjeo je osigurati da će letci korišteni u akciji biti objavljeni u svim važnijim medijima što je i bio jedini zahtijev grupe. Bomba je bila konstruirana na način da ju jednostavno prebacivanje moda s “on” na “off” čini bezopasnom, ali unatoč činjenici da je Bušić dao stručnjacima kompletne upute o njenoj konstrukciji, ona je misteriozno eksplodirala i to nakon što je bez incidenta prošlo više od četiri sata tokom kojih je bomba prevezena do mjesta za detonaciju. Proturječna svjedočenja o rukovanju eksplozivom navela su udovicu poginulog policajca da tuži šefa bombaškog odreda, Terrenca McTiguea i njujoršku policiju.  (Dokumente tužbe i komentare vezane uz ovaj slučaj možete pronači u odjeljku Dokumenti, “Murray parnica”, Pisma suca Bartels-a, i odjeljak Tisak, dokument Intervjui

8. Tokom godina u medijima su se pojavljivale tvrdnje da je Zvonko Bušić 1975. godine sudjelovao u neriješenom bombaškom napadu na aerodromu LaGuardia. Zadnja se pojavila 2008. godine nakon što je Bušič napokon pušten iz zatvora.
Da li je bio umiješan?

Apsolutno ne. U to vrijeme sumnjalo se na puno različitih grupa, uključujuči desničare Lige obrane Židova, portorikanski FALN i druge, ali prema riječima nekoliko dužnosnika FBI-a koji su bili zaduženi za protekle istrage, ne postoji nikakav dokaz o Bušićevom sudjelovanju. Ovo je izvadak iz pisma jednog od bivših službenika FBI-a, napisanog Komisiji za oslobađanje:

"Slučaj LaGuardia ostaje misterija, no ne postoji nikakav dokaz da je Bušić bio upleten u isti. Ne pustiti ga na slobodu radi bilo koje ljage iz tog slučaja je nepravedno i ukoliko budem pozvan, osobno ću svjedočiti da je sigurno da ne predstavlja buduću prijetnju društvu. Prema mojim osobnim podacima, on bi se nakon puštanja vratio u Hrvatsku. Njegovo puštanje na slobodu ili bar transfer ugovoren s Republikom Hrvatskom služio bi interesima pravde ispravio krive optužbe, ukoliko stvarno postoji takvo krivo shvaćanje ovoga slučaja."

 (Pogledati Defamation of Busic on Court TV section za više dokumenata o ovom slučaju).

Većina navoda protiv Bušića, medijima i komisiji za oslobađanje, uključivali su Terenca McTiguea koji je imenovan u Murray parnici i njujorškoj policiji. Izvještaj U.S. Komisija za oslobađanje navodi zaključak FBI-evog istražitelja glede Bušićeve upletenosti:

"…iako se ime Zvonka Bušića našlo na listi mogučih počinitelja vezanih uz ovaj bombaški napad, njegova istraga nije pronašla apsolutno nikakav dokaz Bušićeve povezanosti s ovim slučajem niti bilo kojim drugim hrvatskim terorističkim činom."

i u izvještaju starijeg istražitelja izviješća Komisije za oslobađanje, datiranog 16. srpnja 2004. godine, nalazi se ovaj zaključak o kredibilitetu Terenca McTigue-a (originalan izvještaj je na čuvanju kod Bušićevih odvjetnika i U.S. Komisije za oslobađanje):
"… McTigue, u svojem svjedočenju, također optužuje Zvonka Bušića kao odgovornog za druge terorističke bombaške napade. Nažalost, njegov primarni izvor informacija za ove optužbe bila je emisija Fox Channela "America's most wanted", a ne neki službeni izvor s informacijama dobivenim provjerenim metodama istrage."

 

U istom izvještaju istražitelj Komisije za oslobađanje zahtijeva da se "svjedočenje McTigue-a u potpunosti odbacuje kao "iskaz o navodnom vršenju dodatnih zločina od strane zatvorenika Zvonka Bušića."

9. Nakon puštanja Zvonka Bušića na slobodu, bilo je pokušaja  od strane dva jugoslavena, D. Ugrešića i S. Drakulić te raznih drugih, da se u nekim stranim medijima on poveže s fašističkim grupama iz Drugog Svjetskog rata.
Da li je to točno?

Ne. Bušić je rođen 1946. godine pa tako nije moguće da je povezan s grupama koje su prestale postojati nakon završetka rata 1945. godine. Usprkos tome Bušić je u više navrata, u medijima i intervjuima uživo, izjavio da se protivi ekstremizmu bilo ljevice bilo desnice, te da prikazivanje ili veličanje simbola ili ikona iz Drugog Svjetskog rata šteti Republici Hrvatskoj i njenoj slici u svijetu. Također, ti ljudi koji sudjeluju u ovakvim radnjama ili su preemocionalni, naivni ili jednostavno imaju bolesne namjere, te im pri srcu nikako nisu najbolji interesi Hrvatske. (Emitirano, između ostalih programa, na Radio Našicama, "Opasne veze", moderator Tihomir Dujmović).

Ivan Zvonimir Čičak (vođa štrajka studenata za vrijeme Hrvatskog proljeća i politički zatvorenik, bivši predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora i politički komentator) bio je jedan od mnogih medijskih komentatora koji je opovrgnuo S. Drakulić i njene navode o Zvonku Bušiću u listu "The Guardian":

Sve laži Slavenke Drakulić
Slavenka Drakulić objavila je u Guardianu tekst o Hrvatskoj, prepun neistina i laži. Ona je "zabrinuta" za "ljudska prava, slobodu i karakter" Hrvatske. Drakulićka nije bila zabrinuta za te vrijednosti u doba komunizma. Živjela je u Jugoslaviji, uživajući svoju komunističku sinekuru. Tada je nije bilo među potpisnicima apela za ukidanje verbalnog delikta (za čije se vraćanje sada tako strastveno zalaže). Nije protestirala zbog zatvaranja njenih studentskih kolega. Nije joj na srcu bila hrvatska neovisnost. Na početku rata napustila je Jugoslaviju i Hrvatsku. Poslije rata pisala je o žrtvama ratnih zločina. Za razliku od nje i njoj sličnih, ja sam se i u komunizmu borio za ljudska prava, a u doba rata prikupljao podatke o žrtvama kršenja ljudskih prava i o počinjenim zločinima. Zato imam moralno pravo i obvezu odgovoriti joj. ...